Zavisnost od virtuelnog
Aleksandar Arsenin

Binarni opijat ostavlja iste efekte na psihu deteta kao alkohol ili droga i stvara zavisnost. Paralelno s tim, deca su u velikom riziku od zloupotrebe, a porodica će kad-tad osetiti ogromne posledice.

Uticaj na socijalizaciju

Ova bolest digitalnog doba razvila se devedesetih godina prošlog veka, malo se o njoj zna i priča, a veoma je rasprostranjena. Reč je o zavisnosti od računara. Statistički oko 10 odsto korisnika računara može se svrstati u lakše ili teže virtuelne narkomane, što je veliki procenat. Još više poražava činjenica da je veliki broj dece od najmlađeg doba „zaraženo” ovom pojavom. Ovaj psihološki efekat ostavlja velike posledice u kasnijem dobu jer direktno utiče na socijalizaciju i u porodici i van nje.

Moskovski terapeutski centar „Porodica” se sa psihologom dr Aleksandrom Kazaevom nekoliko godina bavi istraživanjem i praćenjem ove pojave. Njihova zapažanja ozbiljno skreću pažnju na problem. Rešenje je naizgled jednostavno i ponovo će pažnja roditelja biti u centru uspeha.

Efekat medija u detinjstvu

Prihvatanje lažnih svetova počinje rano, od televizora. Dok sve izgleda nevino, dete se lepi za smešne, šarene sadržaje, isključuje maštu, ne podstiče mozak, interesovanja i gubi svoju ličnost u nametnutom scenariju. Stvara pogrešne slike o stvarnosti i bukvalno zakržljava i postaje intelektualno hendikepirano. Živeći sa televizorom, prihvata samo ponuđeno, ne ume da kreira svoj stav i postaje mediokritet i robot. Takvo dete je lako uvući u sekte i kriminal. Naviknuto je da ne razmišlja nego da prihvata ponuđeno. Zvuči stravično – zato što jeste.

Drugi korak – računar

Danas je sasvim uobičajeno da dete poseduje svoj računar. U moru igrica rado će odabrati par desetina i igrati ih sa drugarima. Nove igre su dizajnirane da se satima igraju, razvijaju se strategije koje treba da unište i istrebe protivnika. U hladnim zimskim danima „lepo” je sesti uz računar i maštati satima o ratničkim uspesima. Neka deca prosečno četiri do pet sati dnevno provedu igrajući igrice.
Tom prilikom mozak sve više okupira virtuelni svet, pa dok ide u školu, ruča, leže da spava – razmišlja o sledećem pobedničkom koraku. Ta borba će u stvarnosti biti veliki poraz, a u većini slučajeva ni deca ni roditelji toga neće biti svesni. Misli im sve više funkcionišu poput elektronskih kola.

Seća li se neko stare igre „tetris”. Mnogo nas je igralo slagalicu – koliko se njih žalilo da im se pred očima sklapaju delići van svesne kontrole, dok hodaju ulicom ili kada odu na spavanje. Današnji svetovi igara su mnogo opasniji. Pomenuću primer jednog odraslog čoveka koji je nakon ove situacije izbrisao igricu sa računara. Igrajući stratešku vojničku igru mesecima je povlačio poteze, te kako bi napravio dobar korak, snimio bi trenutni status. Nakon poraza ima mogućnost da igru nastavi od prethodno snimljene pobede. Tako sve do trenutka kada je parkirao auto prolazeći tik uz drugi razmišljajući, ukoliko očeše auto, resetovaće se i započeti parkiranje ponovo!? Nakon ovoga je pobacao CD-ove sa igrama.

Virtuelna realnost se meša u stvarni život u neočekivanim momentima. Važno je znati da niko nije imun na to. Danas se može videti mnogo odraslih ljudi koji igraju igrice i koji su ovisnici modernih „zanimacija”, koji će svoje vreme predati kompjuterskim programima.

Treći korak-Internet

Ulazak na globalnu mrežu ovisniku će pružiti nove mogućnosti. Sada može igrati igrice sa celim svetom, može se uključiti na konferencije o sportu, izlascima, može posećivati sajtove organizacija koje će mu nuditi muziku, slike, zaradu ili život u večnosti.

U Internet svetu postoji problem koji roditelji zanemaruju – dete je u kontaktu sa milionima stranaca koji nešto objašnjavaju, pozivaju, garantuju... Takođe je samo po sebi meta hiljada zlonamernih organizacija i pojedinaca. To je kao da ste dete ostavili na ulici u nepoznatom gradu sa masom nepoznatih ljudi – da li biste to učinili? Ukoliko ne kontrolišete upotrebu Interneta, detetu to činite svakodnevno, a verovatno ga još i podstičete. Jasno je koliko sve može biti opasno ako prepustimo da se stvari same dešavaju, fenomen deteta-ovisnika ovaj rizik višestuko povećava.

Sam u kući

Svakodnevica mnogih mališana, citiram jednu učiteljicu je: „Mnogo je lakše kupiti PC i uplatiti Internet nego se baviti čedom, voditi ga na trening, u posetu, park. Dok dete beži u virtuelnu stvarnost, u kući vlada mir. Sve izgleda nevino i bezopasno”.

Virtuelna stvarnost je forma psihološke zavisnosti i, kao svaka druga zavisnost, ona razara ličnost. Pod njenim uticajem dete gubi slobodu volje i njime je lako manipulisati. Takvu decu lako je uvući u razne sekte, bande i potčiniti tuđem uticaju. Ta zavisnost pogađa određene tipove dece, a bolest zahteva lečenje.

U SAD preko 2000 dece služi kaznu doživotnog zatvora bez prava na pomilovanje za zločine koje su počinili kada su bili mlađi od 18 godina. Istraživanje i izveštaj su napravile organizacije „Human Rights Watch” (www.hrw.org) i „Amnesty international” (www.amnesty.org).

U Pekingu je započeto sa lečenjem grupe mladih ljudi, uglavnom tinejdžera, od nove bolesti – zavisnosti od kompjutera i Interneta. Sva deca uključena u ovaj program napustila su školu zbog provođenja više vremena u igranju kompjuterskih igara ili ćaskanju na Internetu, po rečima direktora klinike dr Tan Rena. Deca pate od depresije, nervoze, straha i bezvoljnosti za odnose sa drugim ljudima, ali i panike i agresije. Među problemima koje imaju su nesanica i podrhtavanje ruku.

Junak sa resetom

Ukoliko upoređujemo stvarni život gde dete čeka škola, domaći zadaci, spremanje sobe i virtuelne realnosti, gde ima slobodu, uzbudljive događaje i kontrolu situacije, jasno je šta će dete odabrati. Odabran će biti svet u kome ne bi izdržao par minuta da može da postane stvarnost. U virtuelnim svetovima vlada osveta, krvoločna istrebljenja, scene i bića iz horor filmova, ali igrač je junak koji ih pobeđuje, junak koji se navikava da resetom i samo neograničenim moćima rešava stvari. A onda se desi stvarnost, obaveze, nema moćnog oružja i sve mora sam uraditi. Tada postaje nesposoban, depresivan i ponovo beži u svet virtuelne realnosti i svet nakaza.

Nakon toga prođu godine detinjstva proživljene sa monstrumima i nasiljem. Zaključak ovom tekstu nije potreban. Roditelji koji žele svom detetu ovakvo detinjstvo neka mu daju virtuelnu slobodu ili neka sami roditelji probaju ono kroz šta dete prolazi.

Nazad>>